INTERESI RUSIJE NA BALKANU

rasputin

Ove godine obilježava se 25 godišnjica pada Sovjetskog Saveza, događaja kojeg je Vladimir Putin nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20 stoljeća. Nakon raspada te najkvoločnije države ikad viđene u povijesti ljudskoga roda, ruski utjecaj na Balkanu značajno se smanjio. Bile su to godine mira, euro-atlanskih integracija, godine investicija. Svjedoci smo da se o tome više ne govori u javnosti, borbu za nova radna mjesta zamjenile su priče o ubrzanom naoružanju i potencijalnim ratnim sukobima. Mržnja kulminira javnim prostorom. Sve se promijenilo, svijet se promijenio!

Da je vrag odnio šalu najbolje govori izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina u listopadu 2016 na sastanku Crnomorskog vijeća za gospodarsku suradnju (BSEC) u Istanbulu : “Svi znaju da su Balkan i Crno more regije od posebnog interesa za nas. Rusija se, sa svojim rastućim potencijalima, vraća u regiju. To je očigledna činjenica. To je u interesu Rusije ali također i našših partnera”. Kojih to partnera?

Sve agresivni diplomatski ispadi Srbije prema Hrvatskoj uz aktiviranje srpskog političkog djelovanja preko svojih posrednika na samom hrvatskom teritoriju dvije su strane iste medalje – nove odlučne ruske diplomatske ofenzive na meki trbuh EU i NATO saveza. Srpska politika čeka u nadi otvaranja novog geopolitičkog preslagivanja prostora, računajući na rusku podršku igra na kartu tihog obnavljanja propale velikosrpske agende i postizanja njenih geostrateških ciljeva u skladu s modificiranom doktrinom utvrđenom u memorandumu SANU 2. U najvećoj opasnosti su Kosovo, Bosna i Hercegovine a izvjesno je da ni Hrvatska neće proći bez posljedica!

Rusi koriste vjerojatno posljednji trenutak prije konačne konsolidacije prostora Balkana i cijele jugoistočne Europe u okvire EU i NATO, kako bi pokušali učvrstiti i potom proširiti svoje geo-ekonomske i geo-političke pozicije na tom prostoru. Stoga sve agresivnije pokušavaju djelovati na sam mehanizam utjecaja EU i Zapada na države jugoistočne Europe, prije svega na one koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije a još nisu uključene u europske integracije. Jedina sila kojoj je u ovom trenutku ima interes za izazivanjem što većih poremećaja i nestabilnosti ovog dijela Europe je Rusija. US i EU ni u kojem slučaju destabilizacija prostora ne odgovara jer bi takav razvoj događaja otvorio vrata jačanju postojećih i instaliranju novih ruskih pozicija. Sasvim je izgledno da je agresivni nastup Beograda snažno podržala ruska politika i da je dio njene šire pan-pravoslavne agende. Ideja propale velikosrpske agende zamijenjena je s pan-pravoslavnom agendom na čelu sa Rusijom. Ako mislite da griješim, vidjet ćete što će ostati od Kosova i BiH onog trenutka kada i ako NATO kao garant mira ode. Iza lažnih ruskih zagrljaja u Ljubljani i srpske agresije na Zagreb čvrsta je poveznica ruskih geostrateških interesa na jugoistoku Europe. Obje političke manifestacije u funkciji su iste politike – održanja i promicanja ruskih regionalnih pozicija. Ruska politika istovremeno kažnjava Hrvatsku za odbacivanje ruskih energetskih i drugih gospodarskih opcija u Hrvatskoj.

Balkanske države bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlantskih integracija, sada su se našle u središtu preslagivanja regionalnih geopolitičkih karti na razmeđi velikog sukoba Zapada i Rusije. Njihova vanjskopolitička nedefiniranost uz istodobno nedostatne socijalne, gospodarske i vojne kapacitete za sposobnost formuliranja i provođenja samostalne politike, učinile su ih poželjnim trofejima velikih igrača. Sve je očitije – ruska politika je tražeći i najmanju pukotinu u NATO rasporedu na Balkanu ugledala ogromnu razvalinu u obliku Srbije, BiH, Kosova, Crne Gore i Makedonije. Rusija je rasplamsavanjem ukrajinske krize i sve grubljim sukobom sa Zapadom napustila nekadašnju doktrinu o radijusu apsolutnog nacionalnog interesa koji se brani svim sredstvima na granicama nekadašnjeg SSSR i proširila ga što dalje, a balkanska praznina u kojoj je puno ranije postavila osigurače svojih interesa i detonatore protivničkih, sada je postala pozornica njene geopolitičke igre. Glavni akter na toj pozornici ruskog regionalnog nastupa je Srbija s njezinim monstruoznim BH satelitom Republikom Srpskom, projektom ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Više nema sumnje, nova arena političkog suparništva i nadmudrivanja između Rusije i Zapada postaje Bosna i Hercegovina. Naime, Kremlj je, doduše neizravno, ali sasvim sugestivno odobrio nedavni referendum u jednom dijelu BiH koji je, slažu se svi i u Moskvi i na Zapadu, tek uvod za ono glavno izjašnjavanje o izdvajanju tog srpskog entiteta iz sastava BiH. Poruka sasvim dovoljna i bez ikakve daljnje elaboracije, pa i u pravcu toga da je on usmjeren na nepoštivanje pravnog sistema BiH. Podsjećam da je Ustavni sud BiH zabranio referendum ali ti barbari ne poštuju nikakve pisane zakone. To je već drugi slučaj sukobljavanja Rusije i Zapada na terenu BiH – prvo je Moskva pomogla Srbiji i sramno stavila veto na britansku rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN o Srebreničkom genocidu. Tim činom izravno su zanijekali genocid i stvorili osnove za produljenje života genocidnih ideja Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Na ovogodišnjoj komemoraciji u Potočarima opet nije došao ruski veleposlanik u Sarajevu Ivancov ali je zato nije propustio priliku da na sastanku međunarodnih predstavnika o referendumu javno da podršku vječito “ugroženom” srpskom entitetu.

Rusiju je Zapad praktički istisnuo iz Europe, pa Moskva pokušava pronaći i najmanji prolaz da se ubaci te zakuha situaciju. Trenutno je najviše u igri Srbija i adut koji se sam nudi – bosanski srbin Milorad Dodik. Moskvi, barem u ovom trenutku i ne treba konstruktivna politika prema BiH ili jugoistočnom Balkanu, dovoljno joj je da bude faktor destabilizacije, odnosno da baci kakav kamen pod noge i onemogući ili uspori put zemalja s tog područja koje nisu u NATO i EU. Stoga Ukrajina i Balkan postaju dva najopasnija mjesta uzajamne penetracije strateških interesa sukobljenih strana i borbe za prostor ekskluzivne kontrole. Oni postaju mjesta izravnog sučeljavanja Zapada i Rusije, a krizni potencijal jugoistočne Europe premašuje čak i razvikani Baltik na koji US i saveznici užurbano šalju vojna pojačanja. Rusija će prije udariti na taj nepokriveni prostor jugoistočne Europe u dubokoj pozadini NATO rasporeda koji zbog svoje političke, etničke i vjerske složenosti pruža savršene mogućnosti vođenja hibridnog i posredničkog rata, nego u čelo Saveza u moćnoj Poljskoj ili na Baltiku. Jugoistok Europe uistinu ima krizni potencijal gotovo ravan Bliskom istoku i svako agresivnije diplomatsko ili vojno djelovanje može izazvati eksploziju nasilja od kojeg se neće moći zaštititi ni ostatak Europe. Ruska strategija to jako dobro zna i prijeteći pritiska na tu regiju, podržava separatiste u Bosni, motivira i ohrabruje brojne ekstremistike pokrete diljem BiH popust ruskom moći opijenog četništva!

No, u sadašnjoj situaciji izrazito aktivnog i agresivnog ruskog djelovanja Zapad bi morao hitno integrirati u EU Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju, kako bi se održao minimum stabilnosti na tim prostorima i zatvorio ulaz projekciji ruske geo-ekonomske i geo-političke moći. I to bez obzira na ispunjavanje uvjeta za pristup integracijama od strane tih država, jednako kao što je učinjeno s Rumunjskom i Bugarskom – koje ni dan danas ne ispunjavaju brojne uvijete pristupanja Uniji – kada je euroatlantskom kompleksu bilo važno njihovim apsorbiranjem izbiti na Crno more, ruski izlaz prema Sredozemlju. Kako bi nova integracija, za razliku od Rumunjske i Bugarske, nosila skriveno sjeme razdora Zapad, čini se, ovoga trenutka veću opasnost vidi u ishitrenoj integraciji tih država koja bi mogla narušiti stabilnost euroatlantskog poretka nego u ruskom prodoru na jugoistočnu Europu. EU želi prije njihovog uključivanja aktivno geopolitički definirati prostor i eliminirati mogućnost budućih sukoba. No, za to je možda već previše kasno, ruski utjecaji koji sa sobom nosi destabilizaciju prostora svakim danom je sve snažniji i očituje se u maštovitoj primjeni elemenata projekcije meke moći, od ugovaranja gospodarskih projekata i suradnje na području kulture do jedva prikrivenog dijeljenja novca političkim elitama ciljanih država.

U takvoj situaciji nepodnošljivog statusa quo najviše trpe hrvatski interesi. Hrvatska je ostavljena na vjerometini, bez ičije stvarne podrške. Takva situacija neriješenog definiranja prostora jugoistočne Europe i njenog izlaganja ruskim utjecajima, koji pak djeluju preko posrednika u Srbiji i monstruoznom projektu Ratka Mladića – Republici Srpskoj u BiH, i koji udaraju po hrvatskim interesima za svoj i za račun ruske politike, opasnost je za hrvatsku politiku – što je naglasila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na varšavskom summitu NATO. Nisu li možda naši saveznici, isti oni koji su mladoj hrvatskoj državi udarili embargo na oružje u trenucima velikosrpke agresije a Srbiji namijenili neku novu ulogu u geo-političkom preslagivanju jugoistočne Europe, koja je očito na pomolu? Činjenica je da Zapad u sučeljavanju s Rusijom na tim prostorima očito kalkulira pridobivanjem Beograda na svoju stranu jer ne želi izgubiti Srbiju i širom otvoriti vrata ruskom prodoru na prostore jugoistočne Europe i balkanskih država koje su ostale izvan euroatlantskih integracija.

———————————————–
– Skraćeno izdanje za blog

Oglasi

OČEKIVANJA OD NATO SUMMITA U VARŠAVI

Warsaw Summit

Poljska će 8 i 9 srpnja biti domaćin ključnog NATO summita. U Varšavu će doputovati predsjednici država i vlada, ministri vanjskih poslova te ministri obrane svih 28 država članica NATO saveza i partnerskih zemalja. Prisustvovat će ukupno 2.500 izaslanika i gotovo 1.500 novinara. Summit bi trebao biti prekretnica u političkoj i vojnoj prilagodbi alijanse kroz duže vremensko razdoblje. Gotovo je sigurno da će domaćin Poljska inzistirati na većoj nazočnosti vojnih snaga duž cijelog istočnog krila pakta. Suradnja NATO i Rusije suspendirana je još 2014 zbog aneksije Krima, odnosno agresije na Ukrajinu i sve češćih vojnih prijetnji zemljama članicama.

Krajem prošle godine, čelnici država devet zemalja srednje i istočne Europe na čelu s Poljskom, objavili su zajedničku deklaraciju o “Savezničkoj solidarnosti i podjeli odgovornosti” (Allied Solidarity and Shared Responsibility) naglašavajući geostrateški značaj istočnog bloka i pozivajući NATO da nastavi jačati njihovu regiju kao i da u potpunosti provede akcijski plan o spremnosti (Readiness Action Plan) usvojen još na summitu u Walesu u 2014. U posljednjih nekoliko mjeseci, Alijansa je poduzela korake kako bi poboljšala prisutnost u istočnoj Europi a raspravljat će se i o planovima za još većim angažmanom. Konkretno, riječ je o povećanju broja postrojbi s bitno povećanim opsegom raketnog i teškog naoružanja a koje bi bile trajno stacionirane u državama članicama uz granicu s Rusijom, pod službenim NATO zapovjedništvom.

Očekuje se rješavanje brojnih nagomilanih problema i neugodnih pitanja poput nelojalnog doprinosa vojnim potencijalima Alijanse. U ovom trenutku, samo pet članica u Europi izdvajaju dogovorenih 2 % sredstava za zajedničku obranu. To su Poljska, Estonija, Turska, Velika Britanija i Grčka. Osim tih pitanja, saveznici će se morati nositi s težim izazovom zauzimanja zajedničkog stava u vezi ključnih rizika i prijetnji s kojima se suočava NATO. Trenutno, skoro sve zemlje središnje i istočne europe su antagonistički snažno usmjerene protiv Rusije, kao rezultat još uvijek sviježeg sjećanja na teror sovjetske ere koji i dalje vlada njihovim percepcijama europskog sigurnosnog okruženja. U međuvremenu, južni saveznici su više zabavljeni terorizmom, Turskom, Libijom i izbjegličkom krizom. U državama središnje i istočne Europe raste bojazan da bi zapadni saveznici mogli razrijediti svoje opredjeljenje za njihovu obranu, te surađivati s Rusijom u ime borbe protiv ISILa.

U fokusu predstojećeg summita bit će govora o suzbijanju potencijalnog raskola u Savezu, zbog različite percepcije regionalnih prijetnji koje dolaze na istočnim i južnim bokovima. Na istoku, ruska neo-imperijalna vanjska politika potkopava naš europski mir, kao i međunarodne zakone i norme aneksijom Krima i “mekom” invazijom Ukrajine. Odmah nakon aneksije, US i EU službeno uvode gospodarske sankcije protiv Ruske Federacije kao odgovor na agresiju i ilegalnu aneksiju Krima te za plansko destabiliziranje susjednih država. Europska unija se tako usprotivila otimanju Krima od Ukrajine i njegovom pripajanju Rusiji. Slabiji odgovor zasigurno bi značio još više agresije iz Moskve. Uz prilično agresivan ton i prijetnje iz Moskve, sankcije su rezultirale zahladnjenjem odnosa sa Rusijom kod gotovo svih zemalja EU. Savez je ostao čvrsto i jednoglasno na stavu da neće priznati aneksiju Krima i da samo temeljitom provedbom sporazuma Minsk može se osigurati dugoročni mir.

Različiti problemi sjevernih i južnih članica

Glavne prijetnje južnim članicama dolaze s Mediterana i Bliskog istoka a tiču se masovnih migracija i porasta ekstremizma. Odgovor zahtjeva složenu kombinaciju vojnog, humanitarnog i društveno-ekonomskog pristupa te užu suradnju sa sjevernoafričkim zemljama u sigurnosnim pitanjima, uključujući stabilizaciju Libije gdje je ISIL nedavno pojačao napade.

Mnoge NATO članice uključene su u Siriji (US, UK, Francuska i Turska). Takoder i Njemačka doprinosi koaliciji s izvidačkim operacijama u Siriji dok u Iraku podupire kurdske Peshmerge u opremi i obuci. Problem je činjenica da je Turska označila rusku intervenciju i potporu režimu u Damasku kritičnom. Na summitu nastojat će se preusmjeriti situaciju, tako da politički procesi mogu dovesti do veće stabilnosti.

Nesumnjivo je da će izbjeglička kriza imati značajnog udjela u raspravi. Južne članice poput Italije i Grčke već dugo zahtjevaju više solidarnosti ukazujući na potrebu za zajedničkim operacijama zaštite granica EU.

Dok se južne članice sočavaju s problemima migracija i terorizma, sjeverne NATO članice su već godinama izložene prijetnjama sve agresivnije Rusije. Kao rezultat toga, Njemačka, Francuska i Velika Britanija će morati uzeti u obzir pozicije koje smanjuju tenzije između “sjevera” i “juga”. US će sigurno težiti jedinstvu u Savezu te potaknuti Europljane da pokažu više liderskih sposobnosti u sigurnosnim pitanjima, kao i da povećaju svoje proračunske potrošnje za obranu na dogovorenih 2% BDPa.

Zbog svoje kompleksne unutarnje političke situacije i nekih ranijih sporazuma, Njemačka se izuzima toga cilja od 2 % jer bi on iznosio čak 50 milijardi eura. Postoje indicije da će biti riječi i o razmatranju modaliteta odsupanja od statičkog 2 % doprinosa članica.

U potrazi za zajedničkim odgovorima

Važno pitanje koje će zemlje NATO morati da rješavati na summitu je nova dimenzija čuvenog članka 5. Naime, zemlje će trebati ispitati Članak 5 u kontekstu “Smart Defence” inicijative. Rusija je pokazala da može brzo mobilizirati i do nekoliko tisuća vojnika u roku od 3-4 dana. Stalnih 5.000 NATO snaga za brzo djelovanje se ne može nositi s tim ruskim sposobnostima u slučaju nužde, jer njihova reakcija traje od 5 do 6 dana. NATO je također zabrinut zbog ruskih planova i mjera za blokiranje dijelova istočne Europe u slučaju sukoba. Odgovarajuće protumjere su obavezne međutim, s obzirom na različit zemljopisni položaj unutar Saveza, pronalaženje nekog brzog odgovora na ove ruske prijetnje će ipak biti teško.

Nema nikakvog smisla da se i dalje inzistira na raspravi o tome hoće li NATO borbene postrojbe biti stacionirane na trajnoj ili rotirajućoj osnovi, kao i US odluke da pošalje oklopne brigade u istočnu Europu. Daleko najvažnije da su stacionirane snage za brzo djelovanje na mjestu u slučaju nužde, s mogućnošću da se koriste unutar i izvan Europe. Sigurnosna situacija u Europi je vrlo neizvjesna. Trebamo više fleksibilnosti u naše odgovore, a ne samo slijediti zastarjele mjere jer u vremenu “hibridnog ratovanja” Alijansa mora biti u potrazi za “hibridnim rješenjima”.

Posebno osjetljiva tema bit će pitanje buduće uloge nuklearnog oružja u novoj strategiji. Naša obrambena doktrina još uvijek se temelji na načelu da je Rusija partner i da neće koristiti svoje nuklearne sposobnosti protiv Saveza. Međutim, realnost je nešto drugačija. Agresivna putinova Rusija već je donijela novu strategiju nacionalne sigurnosti u kojoj se za razliku od prethodnih, NATO i Sjedinjene Američke Države prvi put jasno navode kao jedna od prijetnji ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Ruski predsjednik Vladimir Putin je na Novu godinu potpisao “Strategiju nacionalne sigurnosti Ruske Federacije“ na osnovu kojeg se Washington i širenje NATO saveza identificiraju kao prijetnja za sigurnost zemlje. Osim toga, svijet je ostao zgrožen nad ruskim vojnim vježbama sa simulacijom uporabe nuklearnog oružja protiv Poljske, kojoj je također zaprijećeno i postavljanjem nuklearnog oružja u Kaliningradu. Suvišno je opet spominjati učestalo i namjerno kršenje poljskog zračnog prostora. Sukladno tome, postoji potreba za novim nuklearnim konsenzusom u Savezu o čemu će također biti riječi u Varšavi.

Iz europske perspektive, važno je naglasiti da je poljska sigurnost i naša sigurnost. Bilateralna suradnja Njemačke s Poljskom dosegla je razinu bez presedana. Njemački bataljun pješaštva je podređen poljskim jedinicama dok je jedna poljska tenkovska bojna podređena njemačkim brigadama. Upravo ova grupa treba u budućnosti voditi Multinacionalni Korpus Sjevero-Istok s bazom u mjestu Szczecin. Osoblje korpusa trenutno je 400 vojnika, odakle trećina njih potječe iz njemačkog Bundeswehra. Također grupa sudjeluje i u zračnom patroliranju iznad baltičkih državagdje njemačka značajno pridonosi spremnosti AWACS jedinica.

Ono što svi očekujemo je prije svega snažna demonstracija jedinstva, koja šalje signal svim potencijalnim protivnicima. Ovaj ključni summit u Varšavi imat će odlučujući utjecaj na strateške prilagodbe u pogledu pretpostavki i temelja na kojema NATO alijansa funkcionira. To se odnosi i na oružane snage koje djeluju pod njezinom jurisdikcijom a posebno osjetljiva tema bit će pitanje buduće uloge nuklearnog oružja u novoj strategiji. Cilj adaptacije je prilagodba NATO snaga kao odgovor na rastuću prijetnju, što osobito uključuje odgovor na prijetnje od strane agresivne Rusije!

———————————————–
– Skraćeno izdanje za blog
– Dopušteno je korištenje ili citiranje teksta u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora!

VIŠEGRADSKA SKUPINA : GEOPOLITIČKI SAVEZ ILI SAMO PARTNERSTVO?

poljska
Harmoničan savez zemalja višegradske skupine već je preživio stotine godina i ima duboke povijesne i kulturološke korijene. Idejni projekt današnje Višegradske skupine zapravo počinje realizacijom projekta Međimorja. Ta stara ideja Međumorja posljednjih godina sve više dobiva na popularnosti. Mali krug ljudi znat će da je projekat, nakon prvog svjetskog rata promicao maršal Jozef Klement Pilsudski, kao federaciju srednjo-europskih i istočno-europskih zemalja koje bi predvodila Poljska. Još od svoje rane mladosti bio je žestok zagovornik poljske neovisnosti. Glavnu prijetnju vidio je u ruskom carstvu pa je u početku surađivao samo s Njemačkom i Austro-Ugarskom kako bi doprinio što bržem ruskom porazu u ratu. U Poljsko-sovjetskom ratu kao maršal, izvojevao je velike pobjede i dodatne teritorijalne dobitke. Iako je za vrijeme komunističke vlasti u Poljskoj često omalovažavan, danas ga mnogi Poljaci smatraju nacionalnim junakom. Ostao je cijenjen i izvan poljskih granica kao uspješan lider i vojni zapovjednik.

Višegradska skupina nije slučajno nastala već ima svoje povijesne korijene. Odmah nakon sloma Sovjetskog savez 1991, srednjo-europske zemlje našle su se u nezavidnom položaju. Ostale su nezaštićene na globalnoj pozornici liberalne ekonomije i tržišnog natjecanja. Skupina je gotovo odmah oformljena na sastanku državnika Poljske, Čehoslovačke i Mađarske održanom 15. veljače 1991 u mađarskoj utvrdi Višegradu. Taj dvorac, po kojem je skupina dobila ime, također nije slučajnost već je odabran iz povijesnih razloga. U istoj su se utvrdi 1339 sastali vladari Bohemije, Poljske i Mađarske. Vizija ovog osvježenog saveza srednjo-europskih zemalja temeljila se na gotovo istim onim povijesnim idejama zaštite zajedničkih gospodarskih interesa te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu s fokusom na punu energetsku neovisnost.

Odmah nakon formiranja Višegradske skupine, grupa je počela raditi u formatu V4 + Ukrajina. A onda je došao NATO summit u Bukureštu. Skupina je bila uvjerena da će olakšati Ukrajinsko pristupanje NATO putem akcijskog plana za članstvo. Vrijeme je pokazalo koliko je V4 imao pravo. To je bio logičan i nužan korak koji je trebao biti poduzet od strane Saveza u vrijeme kada je to bilo moguće bez značajnih posljedica. Uslijedilo je prvo veliko razočarenje nakon što su netom prije summita Njemačka i Francuska odlučili u potpunosti ukloniti Ukrajinu iz ovog plana. Kao nagradu za to, ubrzo je potpisan ugovor za projekat Sjeverni Tok 1 između Njemačke i Rusije a i francuzi su omastili brke dugoročnim vojnim ugovorima sa Rusijom. Separatizam na istoku Ukrajine i rusko otimanje Krima donekle su uspjeli podijeliti zemlje srednje europe. Postoji rastuća kriza u odnosima između zemlje predvodnice – Poljske i Češke, Slovačke i Mađarske.

Postavlja se logično pitanje kako je moguće da zemlje koje naizgled imaju puno toga zajedničkog, kako u smislu zemljopisnog položaja i povijesnog iskustva, ne uspijevaju postići diplomatski konsenzusa o temeljnom pitanju? Zašto je Poljska u tihom sukobu s ostatkom Višegradske skupine? Odgovor na ova pitanja zahtijeva gleda dublje geopolitičke strukture u regiji, posebice u kontekstu Rusije. Analiza se usredotočuje na set međusobno povezanih i dijelom preklapajućih čimbenika koji strukturno odvajaju Poljsku od ostalih triju zemalja a opet učinkovito spriječavaju Višegradsku skupinu od toga da bude pretvorena u stvarni geopolitički i vojni savez!

Razlika u nacionalnim potencijalima

Višegradska skupina je relativno neuravnotežena u smislu nacionalnih doprinosa u ukupnom geopolitičkom potencijalu grupe. Jednostavnom usporedbom BDP, stanovništva, teritorija te vojnih izdataka dolazimo do zakljujčka da Poljska dominira i čini više od 50 % grupe u svakoj kategoriji. Čak i pod uvjetom da zbrojimo sve ove kategorije, ni takav (3 u 1) ostatak grupe opet ne može parirati moćnoj Poljskoj. Mehanizam odlučivanja pod ovakvim okolnostima nesumljivo bi rezultirao time da Poljska de facto mora biti šef grupe a to će već ići malo teže.

Značajna razlika u vojnim sposobnostima

Analizu vojnih sposobnosti možemo promatati kao produžetak već navedenih argumenta. U apsolutnom iznosu Poljska doprinosi s nedostižnih 72 % ukupnog vojnog potencijala grupe. Drugoplasirana je Češka sa zanemarljivim doprinosom od 14 % potencijala. Zahvaljujući relativno visokom BDP, Varšava svake godine uredno izdvaja predviđenih 2 % BDP za nacionalnu obranu, dok je ostatak grupe jedva dolazi i do 1 %. Zemljopisni položaj uvijek je bio snažan faktor u određivanju stvarne i percipirane prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Poljska dijeli 210 kilometara granice s agresivnom Rusijom i 418 kilometara sa Bjelorusijom, vojnim saveznikom Moskve. Nadalje, Poljska se nalazi u neposrednoj blizini Kalinjingrada, strateški važnog isturenog položaja Ruske Federacije. Tu su i nekoliko prirodnih prepreka koje pružaju zaštitu od mogućih kopnenih prijetnji s istoka. Ostatak Višegradske skupine ima mnogo povoljniji zemljopisni položaj. Češka, Slovačka i Mađarska imaju tu sreću da su izolirani od Moskve tampon zonom Poljske, Ukrajine, Rumunjske i Bugarske koje su također članice NATO.

Povijesno iskustvo

Taj ruski faktor smatra se egzistencijalnom prijetnjom nacionalnoj državnosti, također je od ograničene vrijednosti u povijesnom kontekstu. Poljska je jedina članica Višegradske skupine s dugom poviješću konfrontacije sa Rusijom. Poljska povijest prepuna je primjera vojnih pohoda i pustošenja iz 1612, 1654, 1794, 1831, 1863, 1920, 1939 i nosi ožiljke dva duga razdoblja izravne ruske dominacije 1795-1914 i 1945-1989. Ostatak skupine je toga pošteđen i nemaju slična iskustva. Do Drugog svjetskog rata, Rusija nikad nije uspjela dominirati područjem iza Karpata. Tako se osim u razdoblju Hladnoga rata, za razliku od Poljske teško može naći nešto zajedničko između ostatka višegradske skupine u njihovom povijesnom iskustvu s Rusijom.

Drugačiji geopolitički položaj u kontekstu energetskih politika

Vjerojatno najvažniji čimbenik smanjenja kohezije Višegradske skupine je pozicioniranje članica u kontekstu energetskih politika. Osovina Moskva – Berlin – Pariz nedvojbeno je jedan od ključnih čimbenika koji definiraju europsku i svjetsku politiku još od 18 stoljeća. Čak i za vrijeme Hladnog rata kada su Berlin i Pariz bili efektivno marginalizirani od strane Washingtona, karakter i značaj te osovine istok-zapad ostao je strukturno nepromijenjen. U tom smislu Poljska je i dalje kritična komponenta te osovine. Zbog svog zemljopisnog položaja i nacionalnih potencijala zemlja se automatski uvlači u igru između velikih sila. Varšava, iako preslaba da ima dominantan utjecaj u toj osovini, ipak može oblikovati i značajno poremetiti osovinu istok-zapad, osobito ako je podržana od strane druge velike sile kao što je US. To po defaultu čini Poljsku ključnim elementom njemačke i ruske vanjske politike. Poljska će uvijek biti u igri i ligi velikih sila. Pitanje je hoće li to biti igrač ili samo objekt!

Zemlje ostatka skupine za razliku od moćne Poljske igraju u nižerazrednoj ligi i uživaju više predaha od politike velikih sila. No, to ne znači da su velike sile potpuno nezainteresirane za zbivanja u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj već samo da je interes daleko slabiji nego u slučaju Poljske koja je naučila biti izložena žestokoj vjetrometini gdje opstaju samo najjači.

Više je nego očigledno da asimetrija geopolitičkih pozicija stvara prepreku u transformaciji V4 u geopolitički savez i političko-vojnu alijansu. Iako su samo bliski saveznici Poljske, Slovačka, Češka i Mađarska bi trebale povećati svoju izloženost dinamikom trokuta Berlin-Moskva-Washington. Analiza pokazuje da postoji nekoliko strukturnih faktora koji slabe geopolitičku koheziju Višegradske skupine, posebice u kontekstu formuliranja zajedničke vanjske politike prema Rusiji.

To ne znači da je Višegrad nema geopolitičku budućnost. Naprotiv, V4 ostaje kao održiva platforma za suradnju i koordinaciju pojedinih pitanja, posebice onih koji se odnose na gospodarska pitanja, energije i politike EU. To je također odličan mehanizam za daljnje produbljivanje kulturne i akademske razmjene. Nedostatak strateške kohezije u Višegradskoj grupi treba dodatno poticati upravo Poljska aktivno progoniti druge formate regionalne i sigurnosne suradnje.

Činjenice pokazuju da je Poljska tek uvjetno može računati na Mađarsku u nekoliko pitanja. Jedno od ključnih pitanja je u kontrastu pristupa agresivnoj Rusiji. Remodeliranje prije svega, poljsko-mađarskog saveza u pragmatičnu koaliciju će biti teže što se više zemlje razilaze kada je riječ o Rusiji. To se čini malo vjerojatnim s obzirom poljski izrazito anti-ruski stav. Zbog toga, Orban može biti samo saveznik daleko moćnije Varšave a nije vjerojatno ni da će postati pravi strateški partner.

———————————————–
– Skraćeno izdanje za blog
– Dopušteno je korištenje ili citiranje teksta u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora!

BALTIČKI MODEL : PUT DO ENERGETSKE NEOVISNOSTI

Baltik

Gotovo dvanaest godina nakon ulaska u EU, energetski sektor baltičkih zemalja i dalje ostaje ahilova peta triju baltičkih država. Ranjivost proizlazi iz činjenice da su energetski sektori ostali neraskidivo povezani i u velikoj mjeri ovise o Rusiji, kao rezultat činjenica da su gotovo izolirani od ostatka EU što ih čini svojevrsnim energetskim otocima. Taj veliki problem godinama je utjecao na gotovo svaki aspekt života građana i gospodarstva. Suočeni s takvom realnošću uspjeli su napraviti jedinstveno energetsko tržište u svijetu i postati model Europske komisije kojim je planirano nekoliko velikih projekata za povezivanje europskih regija u sektorima plina i električne energije.

U ovome skraćenom izdanju nastojim dati pregled uspješnosti baltičke energetske politike te procijeniti uspjehe i izazove sa kojima se tri države suočavaju. Daje kratak sažetak energetskog sektora plina, nafte i električne energije. Drugi dio rada će se usredotočiti na političke implikacije, potencijal energije domaćeg tržišta kao i bilateralne odnose s Rusijom. Na kraju, procjena rezultata učinkovitosti energetske politike EU na liberalizaciju, integraciju i diversifikaciju energije.

PLINSKI SEKTOR

Nova geopolitička i energetska realnost koja je nastala nakon ruske agresije na Ukrajinu, mobilizirala je baltičke zemalje u brzu provedbu regionalne energetske suradnje. U siječnju prošle godine, Litva, Latvija i Estonija potpisale su deklaraciju o sigurnosti opskrbe energijom kojom se zalažu za stvaranje funkcionalnog i integriranog tržišta plina. Kada govorimo o sektoru plina, kao i u slučaju drugih članica EU kao što su Bugarska, Rumunjska, Slovačka ili Poljska, baltičke zemlje se oslanjaju isključivo na Rusiju čiji interesi još uvijek dominiraju sektorem plina. Gazprom je u međuvremenu postao i veliki ulagač u nacionalne plinske tvrtke. U usporedbi sa drugima, baltičke zemlje su najranjivije, ne samo zbog njihove ovisnosti od jednog izvora, već i zbog zastarjele transportne infrastrukture koja je izgrađena još u sovjetskoj eri a koja je u stopostotnom vlasništvu Gazproma. Da stvari budu gore, Litva je potkraj 2014 svečano proslavila plinsku neovisnost od Rusije. Plutajući LNG terminal osvanuo je usidren u baltičkoj luci Klaipedi. Međutim brzo se pokazalo da je kvaliteta uvezenog američkog plina neodgovarajuća za plinski transportni sustav, jer je američki plin znatno veće kalorične moći u odnosu na ruski manje kaloričan plin. Poučeni iskustvom iz Litve, u latviji testiraju ukapljeni plin iz Qatar i već ove godine najavljuju prve komercijalne isporuke i punu plinsku neovinost!

Kada govorimo o plinu, sve baltičke zemlje primarno su orijentirane ka LNG terminalima, jeftinije je uložiti u terminale nego u graditi sustav novih skupih plinovoda koji vode prema Rusiji. Drugi razlog za ulaganje u LNG upravo je ta izloženost Rusiji, glavnom dobavljaču plina za Europu, koja se gradnjom terminala želi eliminirati. Gradnjom LNG terminala dobiva se mogućnost nabave plina iz raznih izvora, od proizvođača na Bliskom istoku, u Sjevernoj, Jugoistočnoj Aziji ili Australiji. Iako su cijene plina znatno pale zbog globalne recesije, ulaganja u LNG nastavljaju se posebno u Australiji, koja većinu svojih bogatstava izvozi diljem svijeta. Baltička energetska politika prema Rusiji se ogleda dosljednoj primjeni novih energetskih projekata, kao što je serija manjih LNG terminala. Iako još uvijek u testnoj fazi, LNG terminal u Litvi pruža 1,5 milijardi kubičnih metara plina što čini oko 50 posto potreba Litve. Kapacitet samo jednog terminala od 4 milijarde kubičnih metara godišnje, zadovoljava oko 90 posto potražnje za plinom u svim baltičkim zemljama (Litva – 2,7 milijardi kubika, Latvija – 1,6 milijardi kubičnih metara, Estonija, 0,7 milijardi kubičnih metara), te će konačno pružiti alternativu ruskom plinu!

Sa druge strane, Estonija je i ove godine ostala ovisna o ruskim isporukama plina, ali plin je ionako relativno niska stavka u energetskim potrebama države – samo 9 posto. Estonija posljednjih godina ulaže velika sredstva i napore u modernizaciji zastarjele infrastrukture a ulaže i u nove obnovljive izvore energije. Iskorištavanje energije vjetra je najbrže rastući segment proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u Estoniji. U zadnjih nekoliko godina turbine na vjetar znatno su poboljšane. Tržište turbina na kojemu se prosječna snaga od 470 kW 1995 naraslo je na čak 1.730 kW 2012 godine. Ovo povećanje snage postiglo se odgovarajućim povećavanjem veličine turbina gonjenih vjetrom što eliminira potrebu za velikim količinama plina. Unatoč relativno niskoj energetskoj ovisnosti, Estonija podržava regionalne projekte. Međutim, još uvijek nije u mogućnosti, po preporuci EK, izgraditi zajedničku energetsku plinsku mrežu sa sa baltičkim zemljama.

Trenutačna situacija u Ukrajini u bitnome utječe na sigurnost opskrbe plinom skoro svih zemalja EU budući da Unija iz Rusije, sukladno podacima iz 2014, ukupno uvozi 39 posto plina. Druga je Norveška sa 33 posto. Dodatnu nesigurnost predstavlja činjenica kako je iste godine treći po redu strateški opskrbljivači Alžir i Libija u Uniju uvozili 22 posto plina, podatak koji zabrinjava imajući na umu nestabilnu političku situaciju u zemljama Sjeverne Afrike. Kako bi se dodatno ojačala sposobnost Unije u osiguravanju energetske sigurnosti svake pojedine države članice, Komisija posebno razmatra model po kojem se predviđa mogućnost da EU odlučuje o nabavci energenata u ime svih država članica, poglavito u vrijeme krize opskrbom potrebnih količina energenata. Komisija također nastoji osigurati stalno mjesto u pregovorima država članica i trećih zemalja kako bi se unaprijed osigurala usklađenost takvih dogovora s europskim pravom!

Sa sigurnošću možemo reći da se prioriteti baltičkih zemlja podudaraju s ciljevima energetske politike EU. Diversifikacija i sigurnost izvora energije, povećanje konkurentnosti domaćeg tržišta i usmjerenost na obnovljive izvore energije koji su u fokusu interesovanja triju zemalja. Zapravo, tri baltičke države su osnivači energetske politike EU. Litva i donekle Estonija imaju manje kompromisa prema Rusiji i spremniji su preuzeti vodstvo u liberalizaciji i sigurnosti opskrbe, dok Latvija ima nešto sporiji i oprezniji pristup. U smislu održivosti i obnovljivih izvora, Latvija je postavila najambicioznije ciljeve.

Diversifikacija plinske opskrbe energentima po baltičkom modelu također podrazumijeva i nastojanja veće trgovinske povezanosti baltičkih zemlja. Dok Litva polaže velike nade u istraživanje prirodnog plina iz škriljevca, u ostalim baltičkim zemljama sve više se ističe jaka potreba za zajedničkim naporima na području novih energetskih tehnologija kao i u pogledu obnovljivih izvora energije. Misli se prije svega na biogoriva ali i solarnu energiju kao i vjetroelektrane koji će skupa dati bitan doprinos isplativosti, ekologiji, održivosti ali i sigurnosti energetskog sektora Unije na jedan duži vremenski period!

NAFTNI SEKTOR

Baltičke zemlje uvoze gotovo 100 posto svojih potreba za naftom iz Rusije. Iako su u mogućnost za uvozom nafte iz drugih izvora, rusku naftu prvenstveno su izvozile na zapad. Međutim još od 2005 godina sve tri države su pod ruskim naftnim sankcijama. Latvija i Litva su odsječeni od ruske oprskbe naftom još 2006 nakon odbijanja Rige i Vilniusa da prodaju ruskim investitorima dionice “Ventspils Nafta” i “ORLEN Lietuva”, luku i rafineriju. Estonija je također pod sankcijama nakon političkog obračuna Moske i Talina zbog uklanjanja komunističkih spomenika iz drugog svjetskog rata. Sukob između Rusije i Bjelorusije iz 2007 zbog cijena nafte i transporta davno je okončan ali time nisu riješeni svi problemi vezani uz sigurnu isporuku ruske nafte zemljama zapadne Europe. Nakon ucjenjivanja Ukrajine plinom, slučaj baltičkih zemalja nedvosmisleno dokazuje rusku zloupotrebu energije kao alata za političko ucjenjivanje neposlušnih vlada, pa čak i cijelih nacija!

SEKTOR ELEKTRIČNE ENERGIJE

Baltičko tržište električne energije jedinstven je primjer u svijetu. Ta tržišta se oslanjaju na različite domaće resurse ili imaju problem sa nedostatatkom istih za proizvodnju električne energije. Estonija se oslanja na svoje resurse naftnog škriljevca, koji se koristi za generiranje 90 posto električne energije u zemlji. Unatoč ekološkim propisima EU, Estonija je otvorila najveći svjetsku tvornicu škriljca još sredinom 2013 i udvostučila proizvodnju nafte za čak 10.000 barela dnevno. Za struju Latvija ovisi o tri hidroelektrane na rijeci Daugava : Keguma HES, Plavinu HES i Rigas HES, koje su u 2015 isporučele 58 posto domaće proizvodnje električne energije. Litva je, s obzirom na pravila EU, zatvorila posljednji nuklearni reaktor, iz kojeg je dobivala 77 posto domaće proizvodnje električne energije.

Čini se da svakoj državi ponešto nedostaje a opet sve funkcionira savršeno? Ono što baltičko tržište električnom energijom čini jedinstvenim u svijetu jeste međusobno pomaganje i solidarnost. Nigdje u svijetu nećete naći na primjer da jedna država vrši opskrbu električnom energijom dobar dio susjedne države iako i sama ima problem sa nedostatkom iste. Nigdje kao u baltičkim zemljama nije tako uspješno proveden proces integracije europske energetske infrastrukture kao bitan element ostvarivanja energetske strategije i sigurnosti. Oni su najbolje shvatili da diversifikacija izvora opskrbe energentima također podrazumijeva i nastojanja veće trgovinske povezanosti sa susjedstvom. U tom smislu izgrađen je 850 mW dalekovod koji je povezao Litvu sa Švedskom s jedne strane. S druge strane očekuje se puštanje u rad 1.250 mW dalekovoda će se povezati Litvu s prijateljskom Poljskom do kraja godine. Već 2018 Litva i Poljska planiraju dovršiti povezivanje cjevovoda za prijenos LNG. Zahvaljujući mudrosti i jedinstvenom primjeru dobrosusjedskih odnosa i suradnje, danas baltičke zemlje uživaju u punoj neovisnosti od uvoza električne energije iz Rusije!

POLITIČKE IMPLIKACIJE BALTIČKE ENERGETSKE NEOVISNOSTI

Akutna energetska ovisnost baltičkih zemalja imala je jak utjecaj i na političke procese. Sa raširenom korupcijom i nedostatkom transparentnosti u financiranju političkih stranaka još uvijek postoji faktor rizika od utjecaja energetski povezanih poslovnih interesa. Najmoćnije interesne skupine u baltičkim zemljama, posebice u Latviji i Litvi su u poslu uvoza i tranzita energenata iz Rusije. To su nacionalne plinske tvrke poput Eesti Gaas, Latvijas Gaze i Lietuvos Dujos kao i ruski distributeri plina. Iako je provjerljiva dokumentacija o utjecaju poslovnih grupa još uvijek teško dostupna, neslužbena svjedočenja i medijska izvještavanja čak i danas rasvjetljavaju korupcijske afere i slučajeve primanja mita, potkupljivanja i višedecenijskog uništavanja domaćeg energetskog tržišta od strane Rusije.

Da bi se konačno suzbio utjecaj Moskve i energetski interesnih skupina u unutarnjoj politici, baltičke države su mudro iskoristile pristupne pregovore i članstvo u EU. Kao rezultat toga, gotovo odmah su ekskalirale napetosti na relaciji Baltik-Rusija i EU-Rusija. Već 2008 Litva prva stavlja veto na pregovore EU za obnovu Sporazuma o partnerstvu i suradnji (PCA) sa Rusijom. Primjer Litve u stopu prate prate Estonija i Latvia. Također, i 2010 složno i jednoglasno baltičke države, posebice Litva izražavaju zabrinutost da ih Rusija namjerno diskriminira u odnosu na cijene plina. To je bio prvi puta da je europska javnost mogla svjedočiti o slučaju više političkog nego komercijalnog određivanja cijena. Odmah nakon prigovora, Opća uprava za tržišno natjecanje EK pokrenula je istragu protiv Gazpromove prakse u srednjoj i istočnoj Europi.

Također, 2015 baltičke zemlje službeno su zatražile angažman Europske Komisije kod ponovnog pregovaranja o opskrbi plinom s Gazpromom. Na odgovor EK se još uvijek čeka!

BALTIČKI PRIMJER INTEGRACIJE ENERGETSKE INFRASTRUKTURE

Na baltičkom modelu možemo naučiti da je integriranje energetske infrastrukture, od slučaja plinskih cjevovoda do povezivanja električne energije između država članica EU, nužno za funkcioniranje jedinstvenog energetskog tržišta EU. Integracijske politike EU izražene kroz Energetsku Uniju, vođene su zaključcima EK iz 2011 da “nijedna država članica EU ne smije ostati izolirana iz europske mreže plina i struje zbog nedostatka odgovarajućih veza”. Baltički model (Energy Market Interconnection Plan – BEMIP), primjer međusobne suradnje postao je model Europske Komisije kojim je planirano nekoliko velikih prijekata za međusobno povezivanje u sektoru plina i električne energije diljem EU.

Dva su strateški važna projekta baltičke plinske interkonekcije : GIPL – plinovod koji spaja Poljsku i Litvaniju, kapaciteta 2,35 milijardi kubnih metara i BALTIC CONNECTOR, veliki cijevovod između Finske i Estonije. GIPL je već uključen u Europsku mrežu operatora prijenosnog sustava a procijenjeni troškovi cjevovoda su oko 500 milijuna eura gdje je EU glavni financijer dok se Lietuvos Dujos i poljski GAZ-SYSTEM javljaju kao sufinancijeri. Balticconnector nastoji povezati Baltik i finsku mrežu plinovoda kako bi se omogućilo dvosmjerni tok plina između Finske i Estonije. Kapacitet transporta je do 2,4 milijardi kubičnih metara  godišnje a koštat će oko 100 milijuna eura. Trebao bi biti u funkciji već sljedeće godine.

Europska energetska unija pokrenuta je u veljači 2015 kao jedan od deset prioriteta Europske komisije. Premda energetska politika još uvijek nije zaživjela kao integrirano energetsko tržište, ona je imala značajan utjecan na baltički energetski sektor. U Sljedećih pet godina očekuje se veća liberalizacija baltičkih tržišta energije, plina i struje te jače međusobno povezivanje sa susjednim državama EU!

———————————————–
– Skraćeno izdanje za blog.
– Dopušteno je korištenje ili citiranje teksta u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora.

SUDBINA PLINOVODA SJEVERNI TOK 2

Sjeverni Tok 2
Na Plenarnoj sjednici 10. svibnja većina zastupnika Europskoga parlamenta zatražila je od Europske komisije da zaustavi ruski projekt Sjeverni tok 2 u najkraćem mogućem roku. Zastupnici su nedvosmisleno poručili da je rusko-njemački plinovod Sjeverni tok 2 u suprotnosti s ciljevima Energetske unije, šteti solidarnosti među državama članicama i treba ga sagledati i iz geopolitičke i iz gospodarske perspektive. Dok još uvijek čekamo konačnu odluku Europske Komisije potrebno je naglastiti da ne postoji jednostavan način da se zaustavi gradnja plinovoda. Grade ga dvije velike države a u konačnici cijenu će platiti mali!

U vremenu kada se EU suočava s nezapamćeno velikim brojem kriza, kako unutar svojih granica tako i u svom neposrednom susjedstvu, slučaj ruskog Sjevernog toka 2 jasno postaje predmetom jednog od najvećih prijepora o budućnosti Europske Unije. Zagovornici plinovoda žele predstaviti projekt kao strogo komercijalni – blagotvoran za europsko tržište plina a povećava i sigurnost isporuke od najvećih i najjeftinijih dobavljača. Zapravo, istinska pozadina Sjevernog Toka 2 nema nikakve veze s povećanjem energetske sigurnosti Europske Unije. Otvaranjem dodatne rute za jeftini ruski plin do Njemačke, plinovod se na prvi pogled čini kao dobar posao za Europu. Međutim, projektom se de facto legalizira ruski monopol na europskom energetskom tržištu, potkopava ciljeve politike Energetske Unije i otežava realizaciju kohezivne i zajedničke vanjske politike EU. Realizacijom Sjevernog toka 2 provedba projekta LNG Krk, koji je strateški investicijski projekt Republike Hrvatske postaje upitna. Zbog osjetljivosti tog pitanja, pravni timovi moraju osigurati vlastitu pravnu analizu projekta. Od Europske Komisije jasno tražimo da Sjeverni tok 2 podliježe zakonskim propisima Europske Unije i to je naša zadnja linija obrane!

PRAVNA TOČKA PRIJEPORA :

Pravni tim Gazproma napravio je fatalnu pogrešku kada je Južni tok pokušavao realizirati sklapajući laičke međudržavne ugovore sa zemljama kojima je plinovod trebao prolaziti. Propust je naravno brzo bio uočen i Europska komisija je projekt s pravom blokirala, tvrdeći da je protivan zakonodavnoj regulativi trećeg energetskog paketa. Pravila trećeg energetskog paketa  bila su presudna a izričito traže jasno razdvajanje djelatnosti proizvodnje i distribucije. Sukladno odredbama to se može postići na tri načina a najjednostavnija varijanta je vlasničko razdvajanje. Poučen bolnim iskustvom, sada u slučaju Sjevernog toka 2 Gazprom se pojavljuje samo kao proizvođač a distributer je novi konzorcij poslovnih partnera : Gazprom, E.ON, BASF/Wintershall, OMV, ENGIE i Royal Dutch Shell. Novonastali konzorcij posve je organizacijski, tehnički, materijalno čak i financijski odvojen od Gazproma s jasno razgraničenim vlasništvom nad mrežom čime konzorcij u potpunosti zadovoljava uvjete i nema pravne zapreke. Svako pozivanje na kršenje odredaba trećeg energetskog paketa, pravno gledano bio bi potpuni promašaj!

Kako bi počeo s izgradnjom, Gazprom najprije mora dobiti dozvolu za postavljanje cjevi u EU a također i dozvolu njemačke regulativne agencija za priključenje na europsku mrežu plinovoda. Moskvi ide na ruku i činjenica da se neki zakonski propisi EU primijenjuju i na infrastrukturu koja prolazi morskim dnom. Za razliku od kopnenog dijela tu ne važe zajednička pravila iz trećeg energertskog paketa već je stvar nadležnosti zemlje članice. Da život ima čudan smisao za humor najbolje govori i činjenica da je samo jedna točka iz trećeg energetskog paketa imala za cilj jačanje uloge i ovlasti nacionalnih regulatornih tijela koja sada mogu donositi obvezujuće odluke za energetske subjekte, poduzimati odgovarajuće mjere u slučaju neadekvatnog funkcioniranja energetskog tržišta!

Europska komisija nema mandat slobodno tržište dovesti u stanje monopola, ne ograničavajući se na one koje daju više od 40% godišnjih zaliha u državama članicama. Ako projekt dobije dozvolu, gotovo je sigurno da će Sjeverni tok 2, kao i njemačka zaslijepljenost dominacijom i profitom generirati destabilizirajuće geopolitičke, možda i pravne posljedice. Trenutno čak 10 članica EU i Ukrajina traži argumente kako blokirati Sjeverni tok 2 koji je već ušao u drugu fazu. Različite zemlje, ministarstva i različite pravne službe drugačije gledaju na problem. Da bi se projekt poljuljao trebalo bi naći legalan način utjecaja na nacionalne procedure autorizacije projekta, osobito njemačke procedure. Deset oponenata Sjevernom toku 2 nezadovoljni su jer gube novac od tranzita preko svog teritorija i zato što će morati graditi novu i skupu infrastrukturu prema Njemačkoj koja nas je sve izigrala. Pravni okvir ne smije ostati u nadležnosti Njemačke jer pitanje energetske neovisnosti tiče se svih članica Unije!

GEO-POLITIČKA TOČKA PRIJEPORA :

Novi ruski plinovod Sjeverni tok 2 teško se može promatrati kao komercijalni projekt kakvim ga se želi predstaviti. Na osnovu čega onda njemački savezni ministar za energetiku i gospodarstvo, gospodin Sigmar Gabriel može tvrditi da je projekat komercijalni kada podaci operatora plinskog transportnog sustava govore da je iskorišteno samo 27 % raspoloživog kapaciteta Sjevernog toka 1? Europa već uvozi 39 posto svojih potreba za plinom iz Rusije. Nakon Sjevernog toka 2, čak 80 posto ruskog plina će biti koncentrirano na jednom mjestu. U samoj Njemačkoj, udio ruskog plina će se povećati sa 40 posto na čak 60 posto. Osim Njemačke, imamo skoro polovinu – 12 članice Unije koje ovise o Rusiji za 75 posto, negdje čak i 100 posto. Novi plinovod će još više povećati energetsku ovisnost i ugrožava vrijednost i provedbu ostalih energetskih projekata!

Hrvatska je zajedno s baltičkim zemljama, prijateljskim zemljama Višegradske skupine već uputila pismo predsjedniku Europske komisije Jeane-Claudu Junckeru u kojemu se od Europske Komisije traži da ocijeni je li projekt Sjeverni tok 2 u skladu s europskim energetskim zakonodavstvom. Pismo su na marginama summita zemalja članica EU u Bruxellesu ipak potpisali premijer Orešković te njegove kolege iz Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske,  Litve, Latvije, Estonije i Rumunjske. U pismo se od Komisije traži da napravi procjenu je li Sjeverni tok 2 sukladan europskom energetskom zakonodavstvu te zaključcima Europskog vijeća iz prosinca prošle godine. Za Hrvatsku je to pitanje posebno važno zbog projekta izgradnje LNG terminala na Krku i ukupne energetske strategije zemlje!

Konačna odluka o gradnji novog plinovoda od Rusije do Njemačke mora biti donesena na političkoj razini i u duhu europske solidarnosti i dogovora. U cilju otklanjanja svake moguće ugroze energetske neovisnosti bilo koje zemlje članice, ovo pitanje ne može biti predmetom nadležnosti samo Europske Komisije!

———————————————–
– Skraćeno izdanje za blog
– Dopušteno je korištenje ili citiranje teksta u dijelovima ili u cjelini uz naznaku izvora!

KOMUNISTIČKI OBLIK HRVATSKOG ANTIFAŠIZAMA

antifašisti hrvatske

U pomanjkanju ozbiljnih i stručnih rasprava hrvatskoj se javnosti nameću deplasirane teme koje se proglašava epohalno značajnim za državu i naciju. Primjetno je da još uvijek postoji taj nesklad u shvaćanju, poimanju značenja riječi antifašizam koji se nerijetko poistovjećuje sa komunizmom što je potpuno pogrešna interpretacija. I Roosevelt i Churchill i Staljin, svi su bili antifašisti, ali ipak je golema razlika među njima. Kako je vrijeme najbolji sud, brzo se pokazalo da je rus bio lažnjak, diktator i masovni ubojica!

Demokratski ili zapadni antifašizam kao skup elementarnih vrijednosti i svjetonazorskih normi neodvojiv je dio suvremenog europskog društva. Zapadni antifašizam je pozitivan globalni pokret i temeljna je vrijednost moderne Europe. To je pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sredine prošloga stoljeća pojavio u gotovo svim europskim zemljama gdje je i poprimio različite organizacijske oblike. Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su nastojali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma. No, te njihove manje-više neprikrivene nakane uvijek su bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im on bude tek prva stepenica u preuzimanju vlasti. U tim okolnostima marginalizacije činjenica kompletan je ustanak na upravljačkoj i strateškoj razini bio podređen primarnim komunističko-revolucionarnim ciljevima, dok je istjerivanje fašizma bilo tek sredstvo!

U Rusiji pod komunističkom strahovladom naziv antifašizam je zloupotrebljen na način da se ideja demokracije i ljudskih prava u zemljama Zapada nerijetko prikazivala kao opasno fašistička. Ruski komunisti su zadržavali monopol da naziv “antifašist” imaju samo oni i nitko drugi. Čak su nazivali Berlinski zid kojega su podigli da spriječe bijeg vlastitog izgladnjelog stanovništva na Zapad, nazivale “antifašistički obrambeni zid”. U toj psiho-patologiji razvio se poseban destruktivni oblik antifašizma – komunistički ili ruski antifašizam!

Ruska ili komunistička forma antifašizma je zapravo sukob dviju totalitarnih ideologija, fašizma i komunizma. Premda se i on deklarira antifašističkim, time ne definira sebe po onome što jest – netolerantna i totalitarna ideologija, nego po onome kome se on suprotstavlja. To je bila epohalna podvala moćne ruske propagande tridesetih godina prošloga stoljeća, da odvrati pogled svijeta od svojih masovnih ubojstava i zločina, kao i da se Rusija lažno prikaže nekakvom avangardom demokracije, ne bi li se nekako stekao dojam da onaj tko se opire Staljinu zapravo radi za Hitlera. Također, time se pokušala prikriti i činjenica, da je marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran. Komunistički antifašizam povijesno je imao karakter ideologije, čiji je cilj bio – sotonizirati zapadne vrijednosti demokracije i ljudskih prava te legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Danas, komunistički antifašizam u Hrvatskoj ima sličan cilj – bezrezervno opravdati zločine koje su komunisti počinili bez suda i kazne!

Zapadnjaci su naravno brzo prozreli rusku podvalu i pojam antifašizam se tamo tijekom drugog svjetskog rata nije ni koristio. Na zapadu u uporabi su bili pojmovi demokracija i anti-Hitler koalicija. Čak i u okupiranim zemljama poput Francuske partizanski su pokreti nazivani jednostavno – pokretima otpora što u biti i jesu bili, nigdje se ne spominju antifašisti, dijelom zbog toga jer je taj termin prigrlio Staljin, diktaror i masovni ubojica. Pojam antifašizma na zapadu oduvijek se zdravo branio ljudskim pravima i demokracijom a nikad argumentima komunizma kao u Hrvatskoj.

Kada bi pokušali dati povijesni razvoj antifašizma, mogli bismo govoriti o tri stadija :

Prvi stadij predstavlja antifašizam kao oslobodilački pokret protiv fašizma, nacizma i njihovih kvislingških saveznika i to može biti samo pohvalno.

Drugi stadij može se okarakterizirati kao proces kontinuiranih obračuna s svim protivnicima odmah po uspostavi vlasti. U poražene nisu uvršteni samo protivnici antifašističkih snaga, nego i članovi njihovih obitelji čak i djeca, neovisno o tome jesu li rođeni prije ili poslije 1945. Svi su oni bili u permanentnoj opasnosti da ih se po potrebi na silu uvrsti u tabor fašista i onda obračuna s njima na najgori način a svi znamo da se to završavalo komunističkim stratištima i masovnim zločinima o kojima se nije smijelo ni pričati. Jugoslavenski komunistički antifašisti su čak i nakon završetka rata dokazano činili masovna ubojstva!

Treći stadij komunističke forme antifašizma imamo danas, kada se on pokušava lažno prikazati kao borac za ideale humanizma, demokracije, ljudskih prava i jedini spas od svakog mogućeg zla (Putin). Koliko god to zvučalo tragikomično nesporno je riječ o lažnom prikazivanju povijesnih činjenica i tihom revizionizmu!

Činjenica, kada govorimo o globalnoj razini komunistička forma antifašizma ubila je daleko više ljudi nego nacizam i fašizam. Od dva najveća zla, koja su pogodila svijet 20 stoljeća, komunizam je po svim pokazateljima veće zlo čak i od fašizma. Dok se u zapadnoj Europi, nakon poraza fašizma i nacional-socijalizma razvijala sloboda, demokracija i ljudska prava, u zemljama komunističkog antifašizma razvijao se kult masovnih stratišta. Danas sa sigurnošću možemo reći da je komunistički SSSR bio najkrvoločnija država ikad viđena u povijesti ljudskog roda sa čak 55 milijuna ubijenih.

Mnogi od užasnih zločina i naših antifašista se tek otkrivaju. Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv  čovječnosti. No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u  Konvenciji o genocidu iz 1948. U komunističkoj Jugoslaviji bilo je više od 100.000 političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Doista, cijena komunističkog oblika antifašizma je najveći pokolj u povijesti – preko 150 milijuna ubijenih po svijetu. Nitko od počinitelja ovih zločina nije do sada pozvan na odgovornost ni u komunističkoj Jugoslaviji a ni u današnjoj Hrvatskoj!

Boljševičko poimanje antifašizma, oslanjalo se na standardiziranom obrascu diskreditacije protivnika koji je fašizmom karakterizirao sve one političke snage koje su se na političko-ideološkom spektru nalazile van Partije, uključujući i umjerenu ljevicu okupljenu oko ideja socijaldemokracije. Takav ruski antifašizam, na strukturnoj i institucionalnoj razini nije posjedovao zapadnjačku demokratsku i slobodarsku notu.

U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadno-europskim demokracijama antifašizam postaje i ideološki temelj za suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku pak, antifašizam ostaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima, čak i zločinačku. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje s komunističkom ideologijom i praksom i tako gubi svoju prvotnu vezu s izvornim antifašizmom!

Sjedinjene države kao i zemlje zapadne Europe koji se protiv totalitarnih režima bore zdravim argumentima demokracije i ljudskih prava a ne agrumentima komunističkog antifašizma, otišle su korak dalje. Postoji rezolucija Vijeća Europe iz 2006 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Odbacivanje svakog totalitarizma : fašizma, nacizma i komunizma, temeljna je vrijednosti moderne Europe i oprečne su svemu onome što komunistička forma antifašizma predstavlja!

Hrvatski antifašizam ne smije se poistovjetiti sa komunističkim oblikom antifašizma. Potraga za temeljima moderne Hrvatske u činu koji označava antifašistiku i demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske, završava se u demokratskom ili zapadnom obliku antifašizma, koji je kao skup elementarnih vrijednosti i svjetonazorskih normi neodvojiv dio suvremenog europskog identiteta!

VIŠEGRADSKA SKUPINA

V4

Rasprava o srednjoeuropskom identitetu Hrvatske nametnula je potrebu upoznavanja domaće javnosti s Višegradskom skupinom kao jedinstvenim integracijskim oblikom koji objedinjuje negermanski srednjoeuropski kulturni prostor. Pod tim pojmom krije se regionalno udruženje Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske – zemalja s kojima Hrvatska dijeli višestoljetnu zajedničku prošlost. Ulaskom u Jugoslaviju i podvrgavanjem balkanskom civilizacijskom krugu marginalizirane su ili potpuno prekinute dotadašnje snažne kulturne, političke i ekonomske veze, a ujedno time su poništene mnoge pozitivne tekovine nasljeđene iz austrougarskog pravnog i javno-upravnog okvira. Euroinegracijski procesi koji su u srpnju 2013 okončani primanjem u društvo punopravnih članica EU otvorili su nove puteve povezivanja sa zemljama srednje Europe, čime su postavljeni novi izazovi pred razvoj vanjskopolitičke orijentacije Republike Hrvatske.

Višegradska skupina je zadobila pažnju dijela hrvatske javnosti nakon izjave mađarskog ministra vanjskih poslova Tibora Navracisca iz rujna 2014, dane prilikom redovnog godišnjeg sastanka predstavnika Skupine, kako smatra korisnim razmotriti proširenje formata V4 pridruživanjem Hrvatske i Slovenije. Iako sa stanovitom diplomatskom zadrškom zbog nepostojanja službene ponude upućene hrvatskim vlastima, ideja o eventualnom učlanjenju naišla je na pozitivne ocjene hrvatskih europarlamentaraca Tonina Picule i Davora Ive Stiera. Time je, bez ikakve dvojbe, rasprava o Višegradskoj skupini zadobila legitimitet u nametanju iste unutar budućih političkih rasprava u javnom prostoru Hrvatske.

Višegradska skupina (poznata i kao V4) osnovana je 15. veljače 1991. Simbolički značajno ime dobila je po mjestu osnutka,  povijesnom gradu Višegradu u Mađarskoj, gdje je u 14 stoljeću sklopljen ugovor o uzajamnoj pomoći i suradnji između vladara Bohemije, Poljske i Ugarske (op.a. ugarski kralj Karlo Robert ujedno je bio vladar Kraljevine Hrvatske). Inicijator okupljanja srednjoeuropskih zemalja bio je tadašnji čehoslovački predsjednik Vaclav Havel, lider poznat po uzornim humanističkim i demokratskim uvjerenjima. Vizija tog udruženja bivših socijalističkih srednjoeuropskih zemalja temeljila se na zaštiti zajedničkih gospodarskih interesa, te poticanju slobodne trgovine, razvoja prometne infastrukture i suradnje na energetskom planu. Ukratko, u lakšoj prilagodbi zemalja-članica novonastalim okolnostima demokratske tranzicije.

Zemlje Višegradske skupine ostvarile su impresivne rezultate u pogledu gospodarskog rasta i industrijskog razvoja

Danas, 24 godine nakon osnutka, ona obuhvaća prostor od 64 milijuna stanovnika, tj. 13% ukupne populacije EU. U kontekstu šire priče o prilagodbi društveno-ekonomskim standardima EU, bitno je istaknuti kako su zemlje Višegradske skupine ostvarile impresivne rezultate u pogledu gospodarskog rasta i industrijskog razvoja. Prema izvještaju Erste Grupe, koju prenosi poslovni.hr, zemlje skupine su u razdoblju od ulaska u Uniju 2004. do 2013 udvostručile BDP, pri čemu su samo pogodnosti članstva (u vidu korištenja EU fondova) doprinosile 1% rasta na godišnjoj osnovi. Izvozna bilanca rasla je trostruko brže nego izvoz “starih” članica EU u istom razdoblju, dok su prihodi iz vanjskotrgovinske interakcije sa zemljama izvan EU učetverostručeni. Razvojni put svake pojedine članice Višegradske skupine stoga je i za Hrvatsku poučan primjer tranzcijske uspješnosti, koji svjedoči o konkretnom uspjehu malih i relativno slabih socijalističkih gospodarstava koja su se 1991 nakon sloma Sovjetskog saveza našla “nezaštićena” na globalnoj pozornici liberalne ekonomije i tržišnog natjecanja.

Višegradska skupina za Hrvatsku predstavlja pozitivnu alternativu neizvjesnom i nesigurnom  konceptu Zapadnog Balkana

Gledano s perspektive daljnjeg razvoja Europske unije, zastale na razmeđi putova između snažnije federalizacije s jedne, i fragmentiranja ili dezintegracije s druge strane, ali i uvijek moguće opcije raspada, te u svjetlu rastućeg jaza u utrci između uspješnog “sjevera” i manje uspješnoga “juga”, moglo bi se reći kako Višegradska skupina za Hrvatsku predstavlja pozitivnu alternativu neizvjesnom i nesigurnom  konceptu Zapadnog Balkana, u koju bi se naša zemlja mogla uklopiti zahvaljujući povoljnom jadranskom smještaju. Aktualnu geopolitičku važnost udruženja V4, predvođenog Poljskom, dodatno osnažuje multipolarizacija na globalnoj svjetskoj razini, tj. sudaranje “američke” euroatlantske i “ruske” eurazijske koncepcije geostrateškog usmjerenja Europe upravo na području srednje i istočne Europe. Jasno je kako intenziviranje sukoba i kriznih trenja na rubovima dviju velikih interesnih sfera, čega je odraz aktualna kriza u Ukrajini, ima za posljedicu izazivanje energetske nesigurnosti u Europi. U takvom odnosu snaga i u okolnostima instrumentalizacije energenata kao političkog oruđa u rukama službene Moskve, Višegradska skupina predstavlja “sanitarni kordon”, a maloj Hrvatskoj smještenoj na njenom južnom kraku prema Sredozemlju može pripasti vrlo značajna i u gospodarskom smislu vrlo lukrativna pozicija ishodišne točke u izvlačenju istočne polovice EU iz talačke pozicije u kojoj se danas nalazi.

Hrvatska ima priliku postati “regionalno energetsko čvorište“  – krucijalna važnost krčkog LNG terminala

Potencijalnu važnost Hrvatske u kombinaciji sa zemljama Višegradske skupine ilustrira i izjava američkog potpredsjednika Joea Bidena sa Energetsko-ekonomskog summita održanog u Istanbulu u studenom 2014. Naglasivši potrebu diverzifikacije energetske opskrbe u Europi, prema interpretaciji portala Jutarnji.hr, Biden je istaknuo kako Hrvatska ima priliku postati “regionalno energetsko čvorište“. Biden je, uz Rumunjsku, Hrvatsku naveo kao važnog čimbenika energetske sigurnosti, čime je potvrđen ranije stavljen naglasak predsjednika Obame na potrebi zaustavljanja širenja ruskog utjecaja na području zapadno od linije Baltik-Jadran. Kamen temeljac u pretvaranju Hrvatske u energetsko čvorište jest planirani LNG terminal na otoku Krku. Pokretanje tog strateški važnog terminala predviđeno je za 2019. godinu, a sa prihvatnim kapacitetima u visini 6 milijardi m3/god. osigurali bi se uvjeti za opskrbljivanje šireg okruženja. Eskalacijom krize u Ukrajini, izgradnja postrojenja je lansirana u prvi plan europskih i euroatlantskih interesa, o čemu svjedoči aktivna podrška Europske komisije. Pored toga, krucijalna važnost krčkog terminala za geopolitičko pozicioniranje Hrvatske prema srednjoj Europi uvjetovana je, među ostalim, kontinuiranim nastojanjem vanjskopolitičkih stremljenja Rusije da putem realizacije već propalog plinovoda Južni tok (rutom preko Bugarske i Srbije do Mađarske), a sada tzv. Turskog toka preko Turske i Grčke, učvrsti poziciju dominantnog opskrbljivača na energetskom tržištu. Bez sučeljavanja sa izravnom konkurencijom, Putinovoj politici se nesumljivo ostavlja slobodan prostor da položaj lidera na tržištu prirodnog plina koristi kao politički instrument u slabljenju euroatlantskog “kišobrana” nad srednjom i jugoistočnom Europom – što bi ostavilo ozbiljne posljedice na jačanje etničkih i vjerskih partikularizama, poglavito agresivnog velikosrpskog nacionalizma, u hrvatskom susjedstvu. Osobito na području lako zapaljive BiH.

Ulaskom Hrvatske u skupinu V4, omogućio bi joj energetsku neovisnost u odnosu na ruski plin

Visok stupanj ovisnosti o ruskom plinu uvjetuje i  vanjskopoličke interese zemalja članica Višegradske skupine, što u ovom trenutku dovodi do taktičkih razilaženja u pogledu razvoja skupine. Najizravnije je ta problematika dolazila do izražaja u jeku rasprave oko uvođenja sankcija prema Rusiji. Naime, prema izvješću Međunarodne agencije za energiju iz 2014, zemlje V4 skupine u prosjeku čak 71% domaćih potreba za prirodnim plinom podmiruju uvozom iz Rusije. Ukoliko se zadrže postojeće okolnosti vezanosti gospodarstva tih zemalja za ruske izvore, očekuje se kontinuirano produbljenje ovisnosti s obzirom na predviđeni porast potražnje za plinom do 2030 godine za 10%, ustvrdila je Anouk Honore s oksfordskog Instituta za energetiku. Dok je Poljska prednjačila u zagovaranju sankcija i uvođenju odlučnih protumjera, Mađarska i Slovačka bile su među najglasnijim protivnicima sankcioniranja ruskog gospodarstva sa obrazloženjem da taj oblik kažnjavanja agresivne Putinove politike šteti nacionalnim gospodarstvima. Prijepori u pogledu zauzimanja stava prema Rusiji su doživjeli vrhunac objavom zajedničke deklaracije predstavnika Slovačke, Češke i Austrije u gradu Slavkovu u veljači 2015, putem koje je iskazno nezadovoljstvo politikom sankcija. Češkog politologa Andreja Skorupa je nastanak očiglednog jaza naveo na zaključak kako Višegradska četvorka u funkcionalnom smislu prolazi kroz duboku egistencijalnu krizu koja prijeti gašenjem saveza. Imajući u vidu sve navedene poteškoće i veliku ulogu ruskih interesa u unutarnjoj politici V4 skupine, nedvojbeno je kako bi vezivanje srednjeuropskih zemalja na planiranu jadransko-baltičku energetsku os, uz plasman ukapljenog plina po povoljnoj cijeni, stubokom izmijenilo situaciju. Osim što bi potaknulo gospodarski rast i konkuretnost proizvodnog sektora kako je jednom prilikom istaknuo mađarski veleposlanik Ivan Gabor u izjavi za Hrvatsku gospodarsku komoru, ono bi zasigurno omogućilo veći manevarski prostor po pitanju kritike Putinove politike širenja nesigurnosti i patronata nad antidemokratskim čimbenicima, te olakšalo homogenizaciju vanjskopolitičkih interesa među zemljama V4 skupine. Time bi i Hrvatska pronašla svoje mjesto u odnosu spram skupine, i djelovala kao pivot koji bi osiguravao opstanak kohezivnih snaga unutar nje.

Višegradska skupina kao važna obrambena tampon zona

Pored strateške uloge na energetskom planu, zahlađenje odnosa između Rusije i zemalja NATO-a rezultiralo je time da se u posljednje vrijeme Višegradska skupina sagledava i kao važna obrambena tampon zona prema istoku. Vojna funkcija saveza nije bila predviđena u početnoj zamisli iz 1991., no utjecaj novih trendova na europskoj geopolitičkoj karti i Putinovih ambicija u kršenju međunarodnog poretka su nametnuli potrebu transformacije saveza. Uslijed nepostojanja usklađene i jedinstvene obrambeno-sigurnosne politike članica EU prema vanjskim prijetnjama i izazovima, slabosti u vojno-obrambenim kapacitetima europskih zemalja, te tromosti i fragmentiranosti golemog heterogenog NATO saveza koji je padom komunizma izgubio prvobitnu funkciju,  prepoznata je potreba osnivanja posebne interventne postrojbe Višegradske skupine. Sporazum o osnivanju borbene grupe potpisan je 2011, u prisustvu šefova vlada Njemačke i Francuske, a 2014. je nadopunjen uključivanjem ukrajinskih oružanih snaga. Prema nacrtu sporazuma, predviđeno je da se formiranje postrojbe kompletira do sredine 2016. Što je vrlo specifično i znakovito, postojba bi djelovala kao samostalan kontigent pod zapovjedništom Poljske, i zbog fleksibilnosti upravljanja bila bi izuzeta iz zapovjednih struktura NATO saveza. Iz tog razloga neki analitičari ju percipiraju kao zametak novog regionalnog podsaveza, izravnije povezanog sa službenim Washingtonom. Bitno je spomenuti kako i po pitanju povećanja proračunskih izdataka za potrebe modernizacije vojske postoje suprostavljena gledišta među zemljama Višegradske skupine, poglavito između stajališta poljske i mađarske vlade, no osnivanje zajedničke vojne borbene grupe nikad nije dovedeno u pitanje.

Na prednosti koje bi Hrvatska mogla osigurati participiranjem u okviru zajedničkih brzoreagirajućih obrambenih kapaciteta, ali i na potrebu za tim vidom suradnje, ukazala je zajednička srpsko-ruska vojna vježba “Srijem 2014” koja je u studenom prošle godine održana u blizini hrvatsko-srpske granice, izazvavši lavinu kritika u europskim i hrvatskim političkih krugovima. Na naglašen napadni karakter vježbe upućuje činjenica da su okosnicu činile padobranske i zračno-desantne  trupe – oruđa svojstvena ofanzivnom tj. napadnom djelovanju. Uzevši u obzir učestalu praksu ruskih demonstriranja sile nad europskim i pacifičkim nebom, zveckanje oružjem u blizini teritorija jedne NATO članice opravdano je protumačeno kao politička poruka i demonstracija sposobnosti projekcije sile na području Balkana, koliko god bila ublažena pomirljivim tonovima službenog Beograda.

Hrvatska i zemlje Višegradske četvorke ćemorati definirati stanovite postavke zajedničke obrambene i sigurnosne politike

U slučaju realizacije energetske osovine Baltik-Jadran do 2019. godine, a ukoliko se nastavi stanje “novog hladnog rata” na europskom istoku i zamrzavanje proširenja EU na neintegrirane zemlje bivše Jugoslavije, za očekivati je kako će Hrvatska i zemlje Višegradske četvorke u međuvremenu morati definirati stanovite postavke zajedničke obrambene i sigurnosne politike. To nužno vodi i ka prilici da se Hrvatska snažnije politički usmjeri prema srednjeuropskom klubu zemalja. Posjet zapovjednika oružanih snaga SAD-a generala Dempseya Hrvatskoj od 21. do 23. rujna 2014, i poruka kako je Hrvatska  pouzdan partner SAD-u u sprečavanju destabilizacije jugoistočne Europe kao produžene ruke događanja u Ukrajini potvrda su toga da našoj zemlji nisu zatvorena vrata ka nastojanjima da se jače poveže sa akterima baltičko-jadranske suradnje čiji glavni pokrovitelj su upravo SAD.

Izvor : Narod.hr